Dječja knjiga nadahnuta japanskim drvorezom

Ukiyo-e je nastao u 17. stoljeću u Edu, današnjem Tokiju. Grad je rastao, njegovi trgovci imali su novca i slobodnog vremena i htjeli su slike onoga što ih okružuje: kazalište, moda, četvrti zabave, poslije i krajolici. Drvorez je pritom tehnika tiska, a ukiyo-e likovna tradicija koja ju je stoljećima koristila. Budući da se tiskalo, listove je mogao kupiti velik broj ljudi: prema podacima Asian Art Museuma, jedan komplet tiskarskih ploča davao je nekoliko tisuća otisaka.

Klasični otisak bio je zajednički rad. Izdavač je nosio pothvat: procjenjivao je tržište, naručivao umjetnika, nadzirao izradu i brinuo se o prodaji. Umjetnik je nacrtao nacrt crnim tušem na tanak papir. Rezbar je crtež prenio na blok od trešnjina drva i izrezao drvo oko linija. Tiskar je naposljetku stavio boje na papir. Crtač nije sudjelovao u samom tisku, a mnogo toga u rezultatu odlučivalo se tek u radionici.

Za višebojni list, nishiki-e, rezao se zaseban blok za svaku boju. Male oznake za pasar, kento, držale su papir pri svakom prolazu na istom mjestu, da linije i plohe boje leže točno jedna na drugoj. Za prosječan list prema Asian Art Museumu trebalo je najmanje desetak prolaza. Oznake za pasar od sredine 18. stoljeća postale su pouzdana tehnika, a Suzuki Harunobu uveo je oko 1765. tisak u punoj boji.

U 19. stoljeću u središte je došao krajolik. Katsushika Hokusai dao je početkom 1830-ih tiskati seriju Fugaku sanjūrokkei, 36 pogleda na goru Fuji, koja je poslije narasla na 46 listova. U njoj je obilato rabio pruski plavi, pigment koji je tek nedavno iz Europe stigao u Japan. Od Utagawe Hiroshigea potječu Sto slavnih pogleda na Edo. Tiskali su se ne samo pojedinačni listovi nego i knjige: ehon, japanska riječ za slikovnicu, u užem smislu označava drvorezom tiskane svezke razdoblja Edo. Smithsonian Libraries čuvaju više od tisuću takvih svezaka, mnoge sa slikama Hokusaija i Hiroshigea. Hokusaijev Hokusai manga obuhvaća petnaest svezaka koji su izlazili između 1814. i 1878. u Nagoyi.

Ono što Sagalino od toga čini današnji je prijenos. Naše slike nastaju digitalno kao jedna slika, a ne iz odvojenih tiskarskih ploča koje se boju po boju tiskaju jedna preko druge. Preuzeta su oblikovna obilježja tradicije: tamne konture, mirne plohe, slojeviti planovi, valovite linije i paleta od indiga do rđastocrvene. Struktura drva i papirnih vlakana oponašana je kao struktura površine. Zato se stil zove „nadahnut ukiyo-eom“.